Izvješće s konstelacije „Priroda i kozmos“ – 31.8.2026. Visoko

Zadnji dan kolovoza, Visoko, park Ravne, na Huesa energetskoj platformi, okruženoj visokim borovima, radili smo kolektivnu konstelaciju. Polje je držala naša mentorica Alemka Dauskardt. Bilo nas je dvadeset i sedam iskusnih konstelatora, ljudi koji su već mnogo puta stajali u polju i dopuštali da ih pokret duha povede tamo gdje um ne umije.

Stali smo u krug, odnosno okružili smo heksagon koji se nalazi na platformi. Alemka je polako pozivala različite aspekte u polje. Prva je uvedena reprezentacija Čovječanstva – ljudi današnjice, a zatim Zemlja, voda, biljke, drveće, životinje, Sunce… Potom su došli i naši pra-pra-preci, naše porijeklo, energija mjesta i još neki aspekti koji su se pojavljivali kroz same reprezentante. Bilo je tu i Vrijeme i Beskonačnost, a pojavilo se i „ono što dolazi“ – reprezentacija koja je skoro cijelo vrijeme ostala izvan kruga.

Nije bilo mnogo riječi. Netko bi osjetio pokret i zakoračio u Polje. I onda bismo čekali.

Što će se dogoditi?

Čovječanstvo je prvo ušlo i tražilo svoje mjesto negdje u centru. Zemlja je stajala naspram i promatrala ga. Pra-pra-preci našli su mjesto uz Zemlju i spustili joj se kod nogu, a oko njih i uz njih polako su se kretale ostale reprezentacije.

Stajala sam na rubu kruga, dok su ostali ulazili u konstelaciju i nisam odmah znala imenovati tko ili što sam. Osjećala sam se kao neki vjetar, ali ne običan. Vjetar koji se ČUJE.

Stajala sam iza leđa Zemlje, pra-pra-predaka i većine ostalih reprezentacija. Počela sam se njihati, pokretati, proizvoditi zvuk. Fijukati. Zviždati.

Tek malo kasnije sam shvatila: ja sam zvuk.

Nisam bila reprezentacija nekog imenovanog aspekta. Nitko me nije pozvao kao „zvuk“. To je došlo samo od sebe, kroz moje tijelo. I bilo je toliko jasno da nisam imala potrebu to razumjeti. Samo sam znala: ako mene nema, nastaje potpuna tišina.

Ta tišina nije bila samo odsutnost zvuka. Osjećala sam je kao tamu. 

Odsustvo zvuka = mrak.

Kao da bez zvuka nema života koji se može čuti, nema poruke koja može prijeći od jednoga do drugoga, nema mogućnosti da se nešto prenese.

Zato sam zviždala. Fijukala kao vjetar. Kao da prenosim nešto što treba biti preneseno.

Kad god bih čula ptičice u krošnjama borova, bila sam im zahvalna što pjevuše.

Negdje u tom trenutku Alemka je uvela „ono u što treba pogledati“ ili „ono što treba biti viđeno“ – ne sjećam se točno kako je imenovala tu reprezentaciju.

To je odmah privuklo moju pažnju i izazvalo da se lagano uputim prema njoj. Jer ako treba biti viđena, mora imati glas – zvuk. Ne znam zašto biti viđena bez zvuka nije bilo dovoljno. Ali odjednom sam znala: nije dovoljno da „ono što treba pogledati“ bude viđeno. Mora biti i čuto. Ako ga čujemo, onda ga možemo vidjeti.

No prije nego što sam joj prišla, važno je primijetiti da je ta pozicija stajala nekako na drugom kraju heksagona, s moje lijeve strane, dok je moju pažnju, u manjoj mjeri, privukla reprezentacija koja je stajala na istoj udaljenosti, no s moje desne strane – kasnije ću saznati da je to Vatra – Velika Energija.

Opisujem točno gdje je tko stajao jer je, iz nekog razloga koji još uvijek ne znam, važno reći da smo nas troje bili vrhovi jednakostraničnog trokuta.

Kasnije ćemo biti jedna točka ili jedan vrh. (oblik piramide? Opaska A.D.)

Vrlo blizu uz „ono u što treba pogledati“ stajala je još jedna reprezentacija – ne znam što je bila – samo je rekla da smo za nju „ravna linija“. I bila je nekako povezana prvo s Vodom, pa i s Vatrom – Velikom Energijom.

Polako sam prišla i stala na rub kruga, iza „onoga u što treba pogledati“ i nastavila lagano njihanje, fijukanje i zviždanje. Negdje u tom trenutku od reprezentacije Vatre došla je informacija što je i tko je: da će nas sve spaliti ili nas može spaliti, spržiti.

Nama se približila Voda. Ja sam se malo odmaknula kako bi ona stala iza „onoga u što treba pogledati“ i ja više nisam morala biti tu. Krenula sam lagano dublje unutar kruga i zastala promatrajući polako sve. I dalje sam zviždala. I dalje puhala kao vjetar. Kao da moj zvuk treba povezati ono što je razdvojeno ili one koji ne čuju. Nije mi bilo jasno koga ili šta.

Tada sam privukla jednu reprezentaciju koja se krenula kretati za mnom. Nisam znala što je. Samo sam osjećala da je na neki način povezana sa mnom i da se kroz nju nešto prenosi ili transformira, nisam sigurna. Nije mi smetala.

S mjesta gdje sam stajala jasno sam vidjela da „ono u što treba pogledati“ ima majicu koja u sebi ima utkanu „ogrlicu“ koja je meni sličila na niz gorskih kristala, školjkica i bisera, dragog kamenja. Sve u nijansama bijele boje. To je ono što može biti „provodnik“ mene – zvuka – glasa. Ili čak „transformator“ zvuka – glasa. Nije mi bilo jasno da li samo provodi ili i mijenja. Ne znam zašto, ali u ovom trenutku moram koristiti i riječ zvuk i glas.

Njezina „ogrlica“ je nešto kroz što moj zvuk može ići dalje, kako god.

Približila mi se ona reprezentacija koja me nekako pratila i uzela u ruku jedan kraj moga šala, ja sam držala drugi. Ne znam ni tko je ni kako ni što, no bilo mi je to u redu.

Krenula sam lagano kretanje rubom kruga – Polja – da obiđem sve reprezentacije i dalje zviždukanjem i fijukanjem kao vjetar, da pronesem glas – zvuk, kroz i do sviju. Napravila sam puni krug, a ona reprezentacije me pratila i zaustavile smo se točno u pravocrtnoj liniji između „onoga u što treba pogledati“ i Vatre – Velike Energije.

I tada sam čula od te reprezentacije (Velike Energije) ono što se trebalo glasno izreći:

„Ja sam energija koju vi ne umijete koristiti.“

U tijelu sam osjetila snažan val. Jezu. Adrenalin. Uzbuđenje. Sva sam se stresla.

I iz mene je izašlo vrlo glasno, gotovo kao naredba:

„Reci to naglas! To je ono što trebaju čuti!“

Ponovila sam joj: „Reci glasno da te čuju.“

A Velika Energija je ponovila:

„Ja sam energija koju vi ne umijete koristiti.“

To je bilo važno. Ne samo da je nešto bilo prisutno. Trebalo je biti izgovoreno. Trebalo je biti čuto. Trebalo je dobiti glas.

Tada sam uzela svoj tamnoplavi šal, protkan zlatnim nitima. Raširila sam ga između ruku i počela ga skupljati i brzim pokretom širiti, ponovno i ponovno, stvarajući zvuk. Kao da spajam dvije točke – na lijevoj strani Veliku Energiju, a na desnoj „ono u što treba pogledati“. Nešto je trebalo biti preneseno zvukom. Što? Ne znam!

(Život? Informacija? Materijalizacija određene stvarnosti?  Opaska A. D.)

Uočila sam reprezentaciju biljaka, koja je rekla da se sada zbog nečega osjeća baš dobro, živo. Iz mene je moralo izaći: „Ni voda ti ne treba.“ Sva sam se stresla. Protrljala ruke i ramena i gotovo poskočila u mjestu zbog te istine. I dobila sam potvrdan, gotovo iznenađujući odgovor od biljaka: da, tako je.

Nikad nisam prestala zviždukati, fijukati, proizvoditi zvukove. Tada sam počela u sebi pjevušiti neku melodiju – tada još nisam znala koju.

„Ono u što treba pogledati“ je htjelo napustiti krug, tako se meni činilo. Pogledi su nam se kratko sreli i ne sjećam se da li sam u sebi ili naglas rekla, ne. Tada je ono lagano s moje desne strane prešlo na lijevu i stalo licem u lice naspram Velike Energije.

I ta energija je odjednom rekla da postaje mirna. Krotka.

Kao da je moja pozicija čini takvom i kao da je „ono što treba biti viđeno“ nekako suzbija, smanjuje. Kao da se nešto što jeste razorno može susresti drugačije kada je čuto. Ovo mi nije imalo nikakvog smisla, no smisao ni ne tražim, tako osjetim i tako jeste.

Pokret me vodio i stala sam leđima uz leđa sa „onim što treba biti viđeno“. Postali smo ona „točka“ ili jedan vrh trokuta, iako trokuta više nije bilo. (vrh piramide? opaska A.D.)

Gledala sam prema Čovječanstvu, Zemlji, biljkama, životinjama, Suncu i centralnoj figuri za mene Pra-pra-precima.

Tada sam se sjetila da sam na početku stajala iza njihovih leđa. Ne znam zašto. Samo sam odjednom znala, kao da sam njihov glas. Glas koji je krenuo od njih, prošao kroz sve ovo što smo danas zvali Čovječanstvom, Zemljom, vodom, biljkama, energijom mjesta, životom…

I sada se vraća. Kući. U meni se pojavio jedan duboki uzdah. I pokret prema njima. Duboki naklon iz ljubavi i poštovanja. Počela sam pjevušiti. Najprije jedva čujno. Hm-hm-hm…

A onda sam prepoznala melodiju pjesme Amire Medunjanin koja mi je u tom trenutku došla kao da je oduvijek trebala biti tamo.

Dok sam pjevušila, bez glasa, izula sam se i počela sam prilaziti Pra-pra-precima. Čuli su pjevušenje hm-hmm-hmm. U tom trenutku pustila sam šal onoj reprezentaciji koja me pratila. Predala sam joj ga potpuno. Što sam se više približavala precima, to je u meni bilo više ljubavi. Spustila sam se na koljena. Polako. Koljeno po koljeno. Približavala sam im se klečeći. A onda sam od njih čula nešto kao: „Napokon dolaziš doma. Dolaziš kući.“

Otvorili su ruke. Čekali su me. Ljubav u očima. Prišla sam i zagrlila ih. Poljubila im ruke. Plakala u njihovom krilu. Poljubila im stopala. Bila sam mirna. No i dalje sam pjevušila.

Nakon nekog vremena polako sam se pridigla. Ustala na svoje noge. I tada se dogodilo nešto što mi se čini važno. Nisam trebala ostati iza njih, iako sam prvenstveno krenula na to mjesto. Nisam trebala biti ni iznad njih. Stala sam ispred njih. A oni su ostali iza mojih leđa. Kao da me čuvaju. Zemlja s jedne strane, lijeve. Preci iza mene. A ja ispred. Na svom mjestu.

Tada je ona reprezentacija koja je cijelo vrijeme držala moj šal, uzela je jedan kraj u lijevu šaku i omotala oko ruke, sve do ramena. Kao zmiju – ili spiralu. Stajala je naspram mene, malo s desna.  Gledala sam taj tamnoplavi šal sa zlatnim nitima. I odjednom sam jasno vidjela simbol. Iz mene je izašlo: „Ti si medicina.“ Čak sam u sebi tražila drugu riječ. Mislila sam: nije medicina prava riječ. Ali nije dolazila nijedna druga. Samo: „Ti si medicina.“ A ona je rekla nešto kao:„Ja sam nova stanica-ćelija.“ I nešto u smislu: „Tvojom riječju ja živim. Ti reci – ja živim.“

Ne mogu to ponoviti doslovno riječ po riječ, ali smisao je bio potpuno jasan.

Nešto što se obnavlja. Nešto što je živo. Nešto što se pokreće – rađa zvukom.

(Nova materija? Nova realnost materijalizirana? Novi DNK zapis? Nova medicina? Novi  načini liječenja? Opaske A.D.)

Ona je potom stala iza naših prapredaka i položila im ruke na ramena. Preci su osjetili težinu i kao da su se malo odmaknuli. Zamolila sam je da ruke spusti na njihove lopatice.

Tako je svima bilo dobro. Podrška. Ne oslanjanje.

I tada sam shvatila da moj glas nije bio samo nešto što se treba čuti.

On je bio nešto što povezuje, prenosi, vraća i poziva. I možda je zato cijelo vrijeme bilo tako važno da zvuk ne prestane. Jer bez njega bi sve ostalo u tišini.

(zvuk kao nosilac informacije koji in-formira / stvara našu realnost? Opaska A.D.)

U ovoj konstelaciji osjetila sam da tišina nije uvijek mir. Ponekad je tišina mjesto na kojem nešto čeka da bude izgovoreno, da bude čuto, viđeno i da se može vratiti u život.

Konstelacija je završila.

Izašli smo iz uloga. Ali meni zvuk nije prestao. Morala sam zapjevati naglas.

I tada su mi se pridružile Mirela ( ne znam njenu reprezentaciju, ali se njihala cijelo vrijeme. Vjetar, op. AD) i Tatjana ( reprezentacija Vode ). Tri žene različitih nacionalnih pripadnosti. Bez dogovora. Bez plana. Samo smo se našle jedna uz drugu, zagrlile i zapjevale.

Mirela je znala riječi strofe, a mi smo je pratile.

Postala sam pjesma i pjevala sam iz sveg glasa:

„Pjevat ćemo što nam srce zna, pjesme sa svih strana planina. Čujte me, ljubavi sam žedna, jer je pjesma jedna, nama suđena.“

Ivana Krišto
31. kolovoza 2026.
Dan kad sam postala Zvuk

*** Iz izvješća sam isključila sve interpretacije koje su mi se javile i pokušala sam ostaviti samo ono što je došlo kroz pokret i što sam osjetila u tijelu kao važno i kao istinu. Ništa više. Ništa manje.

Dodatni izvještaji iz nekih uloga

Čovječanstvo – ljudi današnjice

I za nas je priroda vrhovni autoritet kog štujemo i kome se klanjamo. Katastrofe koje kreiramo i manipulacije koje izvodimo štete samo jednom njezinom dijelu. Mi vodimo računa da priroda može opstati jer nam je jako važna. Kad “upravljamo” svijetom kako bi se bogatili, vodimo računa o tome (kalkuliramo) da sva ta šteta ne uništi prirodu do kraja već da je za nju to trošak koji joj ipak omogućuje da se regenerira.

Kad sam počela gledati u „ono što se treba vidjeti“, to kao da je bila patnja i terminalna bolest bliske osobe / bliskih osoba. Gledajući u sve to, ove igre i potreba za dominacijom su lagano (vrlo polako i blago) jenjavale i/odnosno postajalo je jasno koliko je to sve sporedno.

Dominacija je još uvijek bila prisutna u tijelu i bubrila je. Na kraju sam imala potrebu izaći iz kruga i unutarnja rečenica, a i energetsko stanje u tijelu (taj osjećaj napuhanosti od potrebe za dominacijom je jenjavao/splašnjavao), bila je: Bolje je kad se svedem na svoju mjeru.

—

?

Pri samom pozivu da se formiramo u krug osjetila sam jaku privučenost lokvicom vode i prepoznala da je za mene rad započeo.

Pozicionirala sam se i pogledala oko sebe i u sebe.

Bilo mi je važno nebo na kojem je u tom trenutku bila jedna crta, za koju u tom trenutku nisam znala što je, samo sam znala da mi je važna. 

Kasnije kroz konstelaciju se taj dojam i slika “ravne crte “ proširio na ostale reprezentante i dojam da je ta crta kao zadnji zvuk našeg srca kada ga očitava aparat.

Nije mi bilo jasno o čemu ostali pričaju. Svi su se nečemu divili i uživali, a nisu razumjeli da stoje na suhoj zemlji, skoro pustinji. 

Bila mi je važna pozicija preko puta mene (neki novi život) i uloga Vatre, posebno u trenutku kada je govorio da je sila i energija koju drugi ne mogu. 

Razumjela sam da ja mogu i znam, da mi je poznato i da je to nešto što se može razumjeti samo kroz ljubav ( u tom trenutku mi je došlo da lupam u ritmu lupanja srca ). Zato sam i pitala gdje je Ljubav.

Sve mi je bilo lakše kada sam izgovorila.

Osjećaj da ostajem samo na tom mjestu me nije napustio do kraja.

Nikakav poriv nisam dobila da iskoračim iz mjesta na kojem jesam i nije mi bilo važno što se događa izvan mog mjesta. 

Pozicije izvan mog mjesta sam doživljavala kao opijene, kao da ne vide, sve do trenutka dok nisam izgovorila i dok sve nije bilo izgovoreno sa moje strane. 

Znala sam samo da čekam neki novi znak/trenutak i to je moglo doći samo sa neba.

To se i dogodilo pred kraj konstelacije kada su se na nebu pokazale dvije linije kao znak jednakosti / svejednakosti. 

Nedugo zatim konstelacija je završena. 

——

Pra pra preci

Kada smo radili konstelaciju moj mozak je htio biti vjetar. Al kad sam cula pretci samo sam iskoracila. Osjecala sam se dobro, stabilno, puno u sebi, zadovoljno gdje sam i tko sam. 

Trazila sam Zemlju i kad sam sjela ispod nje a osjecaj je njoj u krilo tu sam bila ja. Neodvojiva od zemlje. Tu mi je korjen i ona i ja smo jedno. Iz te pozicije zurila sam u covjecanstvo, nisam treptala htjela sam da me vidi.

Ja nisam mogla doci prema covjecanstvu. 

 Ona je trazila nesto pogledom gore, dolje sa strane. Ja sam upirala sve snage da me primjeti. Na kraju sam se umorila i zaspala. Odustala jednostavno. Probudilo me tehnologija. Jako me probudila i zaintrigirala kao nesto moje. I cula sam zvuk pjesme toliko poznate mojoj dusi.

Te sam dvije reprezentacije dozivjela kao dom da me doziva. Tehnologija je bilo nesto moje a glazba ;taj zvuk i tuga i sjeta i poznatost i dom. Nevjerojatan osjecaj doma i prepoznavanja.

Tesko mi je uopce pravu rijec upotrijebiti

I gledala sam jedno vrijeme u „energiju ovog mjesta“

—

Zemlja

Osjetila sam snažan poziv da uđem upravo u tu ulogu i od samog početka osjećaj je bio vrlo jasan. Bila sam čvrsta, stabilna i duboko povezana sa svima oko sebe. Osjećala sam radost, ljubav i mir, kao da iz mene prirodno proizlazi podrška svemu što postoji.

U jednom trenutku nešto je nakratko prekinulo taj osjećaj. Kao da su se pojavili zavist, pohlepa i neprijateljstvo. Nisam ih doživjela kao nešto što pripada meni, već kao energiju koja je samo prošla kroz polje. Zanimljivo mi je bilo da je taj osjećaj potpuno nestao kada su se pojavili Sunce i Voda.

Voda mi je bila posebno snažna. Tijekom radionice osjećala sam veliku žeđ i imala sam dojam da mi je voda prijeko potrebna. Njezin dolazak donio je olakšanje i ponovno uspostavio osjećaj sklada.

Nakon toga ponovno sam bila čvrsta, stabilna i radosna Zemlja, puna ljubavi. Osjećala sam se kao temelj koji povezuje sve elemente, kao baza na kojoj sve može počivati. Najviše me dirnuo osjećaj majčinske prisutnosti – kao da Zemlja bezuvjetno prima, nosi i podržava sve.

—

Energija područja

Ja sam ušla kao predstavnica “Energije područja”. Nakon mene ušla je još jedna predstavnica za “Energije područja”.

Osjecala sam se povezano sa Zemljom i Stablima, gledali smo se. Osjecala sam kako mi se stabla vesele. Ovaj kontakt je prisutan kroz cijeli rad. Međusobno prepoznavanje.

Na pocetku sam dosta pogledavala prema poziciji koja je bila van kruga, ona mi je bila vazna, osjecala sam se povezano s njom i pasala mi je njena energija (kasnije ta pozicija ulazi kao Ljubav, ali mi nije vise u fokusu).

Nemam neke posebne senzacije vezane uz moju poziciju. Prazna sam, malo apaticna. Imam osjecaj da sam tu da pomognem, ali nemam osjecaj da nesto trebam napraviti ili da nesto posebno radim. 

Kao da ni ne mogu i kao da mi treba vode. Jako sam zedna, usta su mi potpuno suha. 

Pozicija Vode je za mene jako vazna. Ona ima vecinu moje paznje.

Bocno iza mene je pozicija Vjetra. Iako je ne vidim, mucno mi je jer se puno giba. Toliko puno vjetra mi ne odgovara.

Nemam informacije kako si pomoci i da li uopce mogu, znam da mi smeta Vjetar i da mi godi prisutnos Vode, ali kao da to nije sve.

Dobivam snage kad je druga pozicija za “Energiju područja” izašla iz kruga i kada se Vjetar napokon udaljio.

Voda je vazna to mi je glavna misao. U jednom dijelu smo se uspijele povezati, drago mi je jer je ponijela moju poruku. Pomislila sam, to je korisno.

Tada mi je malo bolje, ali osjecam da na neki naci kopnim. 

Kada ulazi pozicija „naše pravo porijeklo) osjecam malu nadu, ali ne znam radi cega se pobudila ta nada. Misao da ona možda moze nesto ucinit za mene, ali i dalje sam malo apaticna. Povezana sam s njom. Ona je jako daleko, hoda labirintom.

Jako mi je važna ta pozicija, pratim je.

Kada je hodala po labirintu osjecala sam da je ona u nekom drugom meni nepoznatom dalekom prostoru/energijama, a opet da i tada imamo neku vezu. 

Imala sam osjecaj da me ona moze percipirati, ako to poželi, ali sada “nema vremena” ili se “ne moze” baviti sa mnom jer ima drugog posla. I to mi je bilo prihvatiljivo.

Kada ja pozicija koja je prvo rekla za sebe da je Sloboda prosla kraj mene najezila sam se od muke, ne zelim imati njom kontakt, imam poriv da se obranim od nje, voljela bi da me nije uocila,

Kasnije ta pozicija dolazi do mene i potpuno mi je zaprijecila svaki kontakt sa svim ostalim (vizualno, fizicki, energetski).

Mucno mi je , kopnim, potpuno sam suha, jako sam žedna.

Imam osjecaj da mi mozda nešto moze pomoci, ali ne mogu reci da mi je to jako vazno, sve ide svojim tokom. Ne osjecam se kao kljucna pozicija.

Nadam se da ce pozicija iz labirinta doci i to se i dogodilo, dajemo si ruku, osjecam da mi je to poznata energija. U tom trenu Vidim Zemlju, Stabla i Prapretke i oni vide mene.

Pozicija koja me potpuno zablokirala, govori da je Strah, gleda me i to me dodatno iscrpljuje, a i dalje sam žedna, nema Vode, kopnim sve više. Osjecaj je kao da imam malu vrućicu. On mi je toliko blizu i toliko je fokusiran na mene da mi ni pozicija s kojom se držim za ruku nije dovoljna da se oporavim.

Druge događaje vecinom ili nisam cula ni vidjela ili kao da me se “nisu ticali”.

Bila sam uznemirena od pozicije za koju ne znam sto je pradstavljala, neki entitet ili interes. Bila je desno od mene i bilo mi je jako mucno od nje, pogotovo kad je Voda bila tamo.

Bilo je kao da se prisjecam nekog sna koji se upravo odvija, ili kao da sam budna i prisutna, a sanjam. 

U par navrata sam pomislila gdje je druga pozicija za “energiju podrucja” jer sam ju na neki nacin priznavala. Dozivljavala sam je kao tamu/mrak, primjetila sam da je ljuta i nisam znala da li je i opasna. Nije mi bas bilo dobro kad je bila u krugu, a opet nije mi bilo prihvatljivo ni sto nije bila u krugu.

—

Evo sjećanje iz mog predstavljanja “energije mjesta“:

Ušla sam i stala u krug u divnoj energiji, mirnoj radosnoj i stala iza pozicije (malo desno od nje) koja je kasnije rekla da su krupne životinje. Radila sam pokret beskonačnosti u struku kao sto je prijavila i predstavnica za beskonačnost.

Nisam baš doživljavala druge (osim druge predstavnice koja je ušla kao energija mjesta-ona mi je smetala). Znam kad si me pitala sto je sa mnom da mi je energija već bila drugačija, i rečenica “pobrini se za sebe”.

Nisam pratila (nije mi dopiralo) što su svi predstavnici govorili, ostalo mi ja da su prastanovnici bili jako jako vezani za zemlju, oni su mi bili ok. I sunce.

Čim su se životinje povukle iz kruga odmah sam i ja otišla uz rub da se malo zaštitim. Kako su drugi govorili tako sam se lagano okrenula prema šumi i lagano primicala životinjama da me se ne vidi, svi su mi smetali (govor predstavnika, osim prastanovnika, to je iz moje uloge sve bilo trabunjanje nepotrebno). Bila bi se smanjila na min….

Jedino svjetlo mi je bilo kad se javio predstavnik vatrene energije-njega sam čula, tj.čula sam da ne smije ući jer će sve spržiti-ljudi s tim jos ne znaju upravljati. Tu sam se razveselila, kad svi ovi odu meni ostaje ta energija koju ću proučavati, prigrliti. Pomalo sam se vraćala do ruba ograde i na kraju iskoračila u šumu. 

U jednom trenutku ipak sam se sažalila nad ljudima, svim predstavnicima  (u smislu pusti ih, njima to treba) i mirno odgledala “predstavu” do kraja. Mislim da me umirilo to kad je neka predstavnica rekla da je priroda vječna i što god joj ljudi radili ona će naći načina da se regenerira…(nije to doslovno rečeno ali to je bio smisao koji me utješio).

To je ono čega se mogu sjetiti-uglavnom osjećaj je bio smanji se dok ovo sad ne prođe…

—

Naše pravo porijeklo

U ponedjeljak na samom početku rada nisam bila sigurna da li fantaziram ili sam u ulozi ali sam se odmah povezala sa središtem spirale, mjesto gdje zlatno dodiruje ljubičasto i gdje iz središta sa crte se pokreće ka vani..nešto..ali što? Čekala sam na kružnici daljnje uvide.

Kada sam i dalje ostala na mjestu počela sam osjećati energiju oko mene, nešto kao zrak oko mene koji daje život, kao da sam time bila obavijena i svako malo pogledavala sam u daleko nebo iznad mene okruženo visokim stablima.Privlačila mi je pažnju. visina-daljina koja me zove, nekakva duboka  nostalgija za tim dalekim. 

Nakon toga sam se povezala sa Suncem, još kad si i ti stala uz tu osobu bilo je kompletan doživljaj snage..kao da me to vraćalo u život, neobično snažan doživljaj povezanosti sa Suncem kao izvorom ŽIVOTA. I tada sam se mogla pomaknuti ka spirali i lagano se kružno kretati ka središtu. Cijelo vrijeme prateći krajičkom oka predstavnika za sunce.

U trenutku kada sam primjetila da se sunce pomaklo u sjenu sa moje lijeve strane život se isisao iz mene, koliko se god trudila da se povežemo pogledom nije mi uspjelo dozvati je. Kao da se svakim mojim pogledom smanjivalo i udaljavalo. I tada sam imala osjećaj da sam ispala iz uloge. Nisam doslovice znala šta sada? Šta tu radim? Da li da i dalje budem tu?

Mislim da sam u tom trenutku čula glas osobe koja je bila beskonačnost i povezala se snažno sa njezinim izvještajem. Kada sam čula da je to samo kontinuum i da je sve ciklički ja sam oživila , vratila se u svoju ulogu, spojila se sa svime i mogla sam pogledati baš sve oko sebe ali mi je predstavnik onoga što treba biti viđeno privukao pozornost i momentalno me glava snažno zaboljela. Dok su osobe oko Sabine iznosile ono što osjećaju glavobolja je polako nestajala a ja sam se povezala sa vremenom koji se okreće. Pratila sam ga pogledom čekajući nešto i sve sam se brže kružno okretala prema središtu. Tada je osoba koja je predstavljala vrijeme rekla da se počeo okretati u drugome smjeru i ujedno sam se negdje našla u središtu spirale povezujući se sa piramidom ispred mene a iznad nje sa meditacijom. I tu sam se smirila i stala. Znala sam da je tu nekakav dobar početak za sve, da je meditacija važna ako ne i najvažnija da bi se povezali sa sobom i svojim središtem,mirom i onim nečim višim od nas. Kolektivno!

Nakon toga povezala sam se sa glasom i onime što je govorila kao da je sada to najvažnije da razumijemo, vibracijom, kao da je i to važno i da od tuda dolazi mogućnost da se proširi po svuda. Nekako sam se tek tada  mogla  pomaknut iz središta skroz sa strane ali leđima naslonjena na znaka za meditaciju i piramidu. Sa time u svojoj pozadini, povezana sa time.

I kao da je sada sve spremno za to nešto NOVO koje se pojavilo i ušlo ali kojem je sada mjesto u svima nama.

I sve šta su rekli vatra i ostali imalo je svoje dobro mjesto u meni. Primala sam to sa unutarnjim osmjehom.

Nakon što je Alenka zamotala šal oko svoje ruke pala mi je misao pa to je nova DNK? nadograđena? Osmjeh u meni bio je još veći. 

Na kraju sam prigrlila plavu djevojku sa desne strane (energija ovog mjesta) kao da je to dio mene i prošlosti svega mojega , pripada mi u potpunosti. I prigrlila sam Nataliju sa lijeve strane sa radošću .Za nju ne znam šta je predstavljala.

Tada sam bila u miru sa svime.

—

Neki novi život na Zemlji

Stajala sam van polja i dok se konstelacija odvijala, nisam osjećala poziv da uđem u nju. i onda, u jednom trenutku osjetila sam da me preuzela energija nekog novog vremena, koje će tek doći. tako sam stajala na rubu i promatrala u miru što se odvija na zemlji. ovo novo vrijeme osjećalo se kao neka nova civilizacija, neki novi život na zemlji, koji tek treba doći, ali još nije vrijeme za to. osjećala sam povezanost s beskonačnošću u kojoj je sve sadržano, i od koje je ovaj novi pokret, koji se tek rađa, samo dio, isječak u vremenu i prostoru. 

—-

Beskonačnost

Zadnja postavka dala mi je osjećaj velikog mira i povjerenja u tokove Života. 

Poziciju koju sam predstavljala najbolje bih nazvala Beskonačnost. Iz tog mjesta, nisam imala potrebu uključivati se u dinamiku ostalih predstavnika, mijenjati položaj ili način kretanja, cijelo vrijeme slijedila sam kretnju znaka beskonačnosti u istom ritmu. Osjećaj je bio da sam konstantna, nepromjenjiva, sveprisutna, bez emocija, bez reakcija na bilo koju promjenu među predstavnicima, da obuhvaćam sve i da je sve što se događalo tamo samo jedan jako mali isječak u vremenu koje je bez početka i kraja. Također, osjećaj je bio i da svaki i najmanji segment jednako pripada tokovima Života, da nitko nije ni više ni manje važan, da sve ima svoje mjesto i svoju ulogu. Istovremeno, željela sam naglasiti da osim što sve to pripada Beskonačnosti, da i Beskonačnost postoji u svemu. Iz takovog pogleda, važna poruka je bila da nema razloga za strah kada uspijemo vidjeti Postojanje u Beskonačnosti i Beskonačnost u Postojanju.

—

Vrijeme

U konstelaciji sam predstavljao vrijeme. Prvo sam se vrtio suprotno smjeru kazaljki na satu. Nakon toga sam stao. I osjetio more. Ljuljao se neko vrijeme. Prisao sam predstavniku za slobodu kad je progovorio. Nakon toga sam se vrtio u smjeru kazaljke na satu. Kad sm stao kao sam se stopio sa beskonacnoscu. Kao isjecak beskonacnog. I izasao iz konstelacije. Jer je moja uloga kao vremena tu zavrsila. U tom prostoru.

Pjesma predstavnika koji je u konstelaciji predsatvljao STRAH