Konstelacija I – „Gledanje u žrtve Sarajeva“

Na konstelacijskom intenzivu u Vitezu postavili smo nekoliko konstelacija koje su uključile i kolektivnu dimenziju. Jedna od njih počela je sa konkretnim pitanjem jedne od sudionica koja je proživjela rat u Sarajevu kao dijete, uz teške povrede ranjavanja i tijela i duše. Na kraju konstelacije uključili smo sve prisutne u krugu i svi zajedno pogledali u žrtve Sarajeva. Ovaj postupak iscjeljuje nešto u duši preživjelih, u cijelom kolektivnom polju, a vjerujemo omogućuje i žrtvama da počivaju u miru. Svi koji čitaju ovo, mogu se također pridružiti ovom procesu, ovoj konstelaciji kroz postupak opisan dolje ispod.

Konstelacija gledanja u žrtve Sarajeva i odavanje poštovanja njihovoj sudbini

Ovako možete postati dio ovog procesa:

Dozvolite sebi da se povučete u svoj mirni centar i da pred sobom vidite (iza zatvorenih očiju ili gledajući u ove predstavnike žrtava) one koji su nastradali, da pokušate osjetiti svu tragediju i patnju i nasilje nad životom.

Dajte si vremena da se povežete sa ovim, uz unutarnje rečenice:

“Sad gledam u vas. Sad vas sve vidim. Vidim sve što se dogodilo onako kako se dogodilo. gledam, bez optužbi ili ljutnje, uz saznanje da ništa ne mogu promijeniti, pa čak niti željeti da je bilo drugačije. Vidim vašu patnju i vašu sudbinu. poklanjam joj se s poštovanjem i – ostavljam je vama. Iz poštovanja za vašu sudbinu neću ništa od ovoga preuzimati na sebe. Vašu sudbinu ostavljam tamo gdje pripada – vama i prošlosti. Sa vama u srcu ja se okrećem životu i budućnosti. I ostavljam vas da počivate u miru.”

Tada se možemo fizički okrenuti u našem vlastitom prostoru ili na neki drugi način okrenuti naš pogled i fokus od žrtava. Kada ovo napravimo u konstelaciji, onda možemo vidjeti kako predstavnici žrtava sklope oči, što je indikacija da su pomirene sa svojom sudbinom, da im više ništa ne treba od živućih i da su našle svoj mir, kao što se dogodilo i u ovoj konstelaciji.

---

Tijekom intenziva postavili smo također dvije kolektivne konstelacije kako bi dobili uvid u sistemske dinamike koje djeluju u pozadini političkih i društvenih prilika, kao i u pozadini izazova svakodnevnog života u Bosni i Hercegovini.

Kolektivne konstelacije ne rade se sa ciljem da išta promijenimo, u njima nema puno riječi niti intervencija voditelja i cijeli proces uglavnom je prepušten pokretima duha koji nam onda vrlo precizno pokazuju „ono što jest“ u određenom kolektivnom polju, bez analize, cenzure ili interpretacije, a također i djeluju iscjeljujuće, odnosno ukazuju na pokrete koji vode ka rješenju, ujedinjenju i pomirenju. Ovakvi procesi ostavljaju trag u kolektivnom polju na koji se odnose i mijenjaju njegov energetski zapis. Dakle, bez namjere i bez racionalne analize dozvoljavamo duhovnim silama da same nešto pokažu, pokrenu i pomire u kolektivnoj duši. Ono što vidimo u ovakvim konstelacijama ima snažan efekt na sve prisutne, a „rješenja“ i slike koje se kroz njih pojave u pravilu idu puno dalje i dublje od svega što je naš um mogao zamisliti.

Uloga voditelja je uglavnom samo da „drži prostor“ za ovakav proces. Čak i odluka o tome što ćemo imati reprezentirano u konstelaciji u velikoj mjeri se prepušta grupi jer se za reprezentiranje javljaju sudionici iz grupe sami ako i kad osjete da rezoniraju sa pojedinim aspektom energetskog polja koje se postavlja.

Konstelacija II – „BOSNA; počinitelji i žrtve“

Za prvu konstelaciju otvorili smo prostor na samom početku intenziva. Na podu u sredini kruga ponjava sa tradicionalnim uzorkom predstavljala je Bosnu. Pored nje u konstelaciju smo postavili jednu predstavnicu i tu reprezentaciju smo nazvali „sudbina Bosne“. Sudionici su pozvani da se povežu sa energijom ove početne slike, te da ukoliko osjete poriv uđu polako u konstelaciju, nađu si mjesto i samo se prepuste pokretima duha. Cijeli proces odvio se bez imenovanja predstavnika, bez izjava predstavnika, bez intervencije voditelja, bez riječi. Opis koji slijedi samo je šturi opis nekih pokreta kojima smo svjedočili, bez puno analize ili interpretacije.

„Sudbina Bosne“ zatvorila je oči, i izgledala kao da joj se vrti i da jedva stoji na nogama. Nekoliko predstavnika je ušlo i leglo na ponjavu-Bosnu, očigledno predstavljajući one stradale na tlu Bosne, najvjerojatnije kroz razna vremenska razdoblja. Još je nekoliko predstavnika ušlo koji su sjeli u krug oko žrtava i gledali u njih sa žaljenjem i tugom.  U konstelaciju je tada ušla jedna predstavnica sa agresivnim držanjem i nadmoćnim stavom. Bilo je jasno da predstavlja počinitelje (da li neke određene i u određenom vremenskom razdoblju, to nije bilo definirano, a nije niti bilo potrebno, jer ovo su dinamike koje se ponavljaju na sličan način u različitim vremenskim periodima i sa različitim akterima). Nekoliko predstavnika u konstelacija pokušalo se suprotstaviti i čak fizički odgurnuti počinitelje, dok su drugi gledali u njih sa mržnjom i optuživanjem. Ovo je samo ojačalo agresivnu energiju počinitelja. U jednom trenutku njihova predstavnica stala je na sredinu ponjave-Bosne, i stojeći između žrtava agresivno lupala nogom o pod ispuštajući agresivne urlike. Tada je od nekoliko predstavnika, kao i od „sudbine Bosne“ krenuo prvo mali pokret koji se polako i dirljivo pretvorio u pružanje ruke prema počinitelju, bez optuživanja, kao pozivajući ga da se priključi njima. „Počinitelj“ je to prvo ignorirao, a onda malo po malo, kroz neko vrijeme svjedočili smo tome kako je ovaj pokret uključivanja polako isisavao agresivnu energiju iz počinitelja, sve dok se nije polako spustio na koljena među žrtve i sve dok nije se nije našao u zagrljaju sa žrtvom, glave naslonjene na glavu žrtve u vrlo dirljivom pokretu pomirenja u duši.

Redovno u konstelacijskom procesu kada dozvolimo da se proces odvija sam od sebe, bez postavljanja i imenovanja predstavnika i bez intervencija (osim onih koje sprječavaju intervencije koje dolaze iz glave, odnosno svjesne namjere prisutnih) tada vidimo da ovi pokreti duha uvijek uključuju ono što je bilo isključeno, ujedinjuju razjedinjeno i vode do pomirenja na jednoj dubljoj razini. Samo svjedočenje ovim pokretima dovodi do mira u duši svih predstavnika u konstelaciji, svih prisutnih u konstelacijskom krugu, a vjerujem i svih onih koji pripadaju kolektivnom polju na koje se fokusiramo u konstelaciji.

Konstelacija III –  „BOSNA kroz vjekove“

Opis koji slijedi samo je djelomičan zapis procesa koji se odvio, opisujući samo neke aspekte, bez puno interpretacije i analize. Nemoguće je rekonstruirati sve detalje ovog vrlo složenog procesa koji je uključivao mnoge predstavnike i koji se odvijao na više razina i na više različitih mjesta u prostoru istovremeno, s pokretima predstavnika koji su se odvijali prilično brzo s obzirom na uobičajenu sporost ovih pokreta duha. Ovo je pokušaj da se prenese samo glavnina i neki aspekti konstelacije kako bi i oni koji nisu bili prisutni mogli iskusiti ponešto od uvida i predstavlja samo jedan kut gledanja, onaj moj, a svaki predstavnik i svaki sudionik imao je zasigurno puno dodatnih uvida, možda i drugačiji doživljaj cijelog procesa. Zato predlažem da se čitatelji otvore prema svojim impresijama i doživljaju pročitanog, kao i energiji fotografija, radije nego da analitički i racionalno probaju razumjeti proces. U svakom slučaju, možemo biti sigurni da je svaki pokret zabilježen u Polju, kao i da je samo Polje promijenjeno uslijed pokreta koji su se odvili.

Za početak konstelacije, postavila sam malu ponjavu sa tradicionalnim uzorkom u sredinu i odredila da će on predstavljati zemlju, dakle sam geografski teritorij na prostoru današnje države Bosne i Hercegovine. Jedna predstavnica uvedena je kao država BiH, a dodan je i po jedan predstavnik za sva tri „konstitutivna naroda“: Hrvati- katolici, Srbi-pravoslavci i Bošnjaci-muslimani. Predstavnici su zamoljeni da sami sebi nađu mjesto u konstelaciji. Čim smo ovo postavili, dodatnih troje sudionika dobilo je snažan poriv da uđu i da legnu na ponjavu, predstavljajući očigledno žrtve raznih ratova na ovim prostorima. Ovo impresija je potvrđena sljedećim predstavnikom, muškarcem koji je rekao da želi ući i da se osjeća kao rat i koji je odmah po ulasku stao na ponjavu – Bosnu, između i iznad žrtava sa nadmoćnim stavom.

Zatim su ušli još i predstavnik za Otomansko carstvo – Osmanlije, predstavnica za strane interese (zapadnjačke, Austro-Ugarska? EU?), zatim za Hrvatsku, Srbiju, katoličku crkvu / katoličanstvo, pravoslavnu crkvu / pravoslavlje i Islam. Svi ovo predstavnici našli su sami svoje mjesto u konstelaciji i vrlo brzo imali određene reakcije, odnosno poriv da naprave ovaj ili onaj pokret.

Ušla je još i predstavnica za „Bosnu kakva je nekad bila“ koja je sa nekom snagom ali i sjetom također stala na ponjavu koja je predstavljala Bosnu. „Strani interesi“ odmah su prišli i stavili ruku na njenu glavu, kao da utvrđuju svoj posjed. Kada je ušla i predstavnica za „bogatstvo i prirodne resurse Bosne“ „strani interesi“ su se odmah približili i izjavili da je to jedino što ih ovdje interesira. Uzimali su od „prirodnih resursa“ jedno po jedno, prvo nakit, zatim jedan po jedan komad odjeće sa ove predstavnice koje je ona u slojevima skidala i davala, a predstavnica za strane interese kitila se njima sa stavom „još, još“. Bilo kakav otpor i negodovanje ostalih samo je jačalo njenu snagu i glad za resursima. Do njenih nogu sjeo je i predstavnik za novac, potpuno pod njenom kontrolom, ne osjećajući se dobro zbog toga ali bez izbora i mogućnosti da bilo što promijeni.  Ovaj proces uzimanja (otimanja) trajao je neko vrijeme.

Niti jedan od naroda nije se osjećao dobro. Hrvati i Hrvatska osjećali su se naročito loše, uplakani i potreseni,  s osjećajem da nitko ne vidi njihovu patnju. Hrvati se nisu osjećali podržani od države Hrvatske, niti od katoličke crkve. A predstavnica Bošnjaka-muslimana osjećala se izgubljeno, ugroženo i u strahu od Osmanlija, pokušavajući se sakriti od njih koji su nadmoćno i čvrsto stajali na svojoj poziciji. Izjavila je kako ovo nije njena domovina, da ona tu ne pripada, a tek kada je ušla još jedna predstavnica i obavila je šalom kao hidžabom, osjetila se bolje i smirila. Predstavnica za muslimane nakon konstelacije mi je rekla da se osjećala kao dijete oteto od strane Turaka za služenje u njihovoj vojsci (janjičari) i tek tada mi je njena reprezentacija postala jasnija. Oni sa takvom sudbinom Osmanlije su, naravno, doživljavali kao neprijatelje i otimače, a otrgnuti od svojih porodica i domova, nisu pripadali nikamo. Jedini „dom“ koji je doživjela kao neku sigurnost i zaštitu bio je sam hidžab, dakle islamska vjera u kojoj su mnogi sa sličnim sudbinama, mnogi preci današnjih muslimana u Bosni našli utočište.

Država BiH tumarala je kroz konstelaciju, od jednog do drugog predstavnika, kao izgubljena. Pokušala se suprotstaviti „stranim interesima“, ali to je samo izazvalo podsmjeh i ojačalo njihovu nadmenost.

Sve ovo odavalo je prilično konfuznu , razjedinjenu i pesimističnu sliku podčinjenosti, iskorištavanja od strane stranih interesa, Bosna kakva je nekad bila nepovratno izgubljena, prisustvo energije rata, žrtve sukoba nepomično leže, a niti jedan od naroda ne osjeća se dobro, niti sposobno išta učiniti ili promijeniti. Mogli bi reći, prilično vjerna slika današnje Bosne.

I kao da to nije bilo dovoljno, još je jedna predstavnica u međuvremenu ušla u polje i postala dio njega. Kada sam je pitala šta ili koga predstavlja rekla je da nije sigurna, ali da je to što predstavlja „čisto zlo“, netko tko stoji iza ovakve nesretne situacije, tko je kreira i gleda sa visine, kao da se poigrava sa svim ovim ljudima koje vidi kao bakterije u petrijevoj zdjelici, netko tko kao da se igra sa ovim „običnim smrtnicima“ tako što potiče konflikte i izaziva ratove zarad svojih interesa. Ono što je rekla, kao i njena energija podsjetila me na ono što često (čini se sasvim pogrešno) svrstavamo u „teorije zavjere“ , ne vjerujući u postojanje ovako zlih, zloćudnih i zlonamjernih entiteta koji ne prežu ni od čega da bi ostvarili profit i moć. Iako je nismo imenovali, ovakva vrsta energije najvjerojatnije pripada onime što često zovemo „duboka država“, tajna društva i korporacije, bankarske oligarhije. I njihova prisutnost očitovala se u ovom procesu kao vrlo stvarna i konstantno prisutna na ovom prostoru, nevidljiva i nepokolebljiva koja i dalje rovari i čeka svoju priliku da izazove novi rat.

Kao zapravo jedinu intervenciju, u konstelaciju sam tada odlučila uvesti predstavnika za reprezentaciju one energije koja bi, pretpostavila sam, mogla imati dobar utjecaj na ovu situaciju. Uvela sam predstavnicu za pra-pra-pretke ljudi na ovom prostoru, autohtoni narod ovog prostora koji je ovdje obitavao prije postanka svih naroda i narodnosti, država, pa čak i prije nastanka svih religija. I, zaista, prisustvo ove reprezentacije promijenilo je sve.

Ova predstavnica nije sebi mogla naći određeno mjesto jer je, krećući se po cijelom krugu konstelacijskog prostora izjavila da je ona svugdje i sa svima u isto vrijeme i da bi željela da je svi vide. Zamolila sam je da se popne na stolicu što je i učinila. Tako visoka i lijepa, odavala je snažnu prisutnost, iako je sa blagošću, tugom i zabrinutošću gledala na svu svoju djecu, svoje potomke. Ova prisutnost promijenila je energiju konstelacije. Polako, kao privučeni magnetom, prema ovoj predstavnici počeli su prilaziti prvo predstavnici za narode i države, a nakon dirljivog pokreta između Islama i katoličanstva u kojem je Islam kleknuo i pružio ruke katoličanstvu koje je ono polako i prihvatilo, i predstavnici za različite vjere stali su jedni do drugoga ispod i ispred pra-pra-predaka, povezani, svi kao ujedinjeni ovom reprezentacijom. (izvještaj predstavnice iz ove uloge može se naći ispod ovog teksta.)

Još jedna predstavnica koja kao da je predstavljala duh starih naroda, starosjedilaca, njihova vjerovanja, rituale i običaje i koja je do ove točke u konstelaciji bila kao nevidljiva, povučena iz kruga sjedila u jednom kutu, sada je mogla prići i stati uz pra-pretke. Ove dvije reprezentacije jedna do druge bile su kao svjetla točka cijelog polja, kao svjetionik za sve koji je privlačio ostale predstavnike koji su prilazili, primali se za ruke ili zagrljeni stali jedno pored drugog u polukrugu. „Rat“ se potpuno povukao iz konstelacije i okrenuo na drugu stranu. „Strani interesi“ pali su prvo na koljena pred „bogatstvima Bosne“ uz gestu kajanja, a onda su se povukli i okrenuli na drugu stranu i došli skroz do vrata, odlazeći, tražeći neke druge resurse za eksploataciju, ali ne prije nego su poručili: „Ja odlazim, ali želim vam reći da ja nisam bila najveće zlo. Jest da sam uzimala, ali sam nešto i dala. Ovi što dolaze iza mene biti će mnogo gori, samo će rušiti.“ Pogled mi je tada otišao na predstavnicu „zla u sjeni“ koja je još uvijek stajala u krugu sa nadmoćnim stavom i podcjenjivačkim izrazom na licu. Kasnije je saopćila da ju je jedino malo pokolebao ulazak reprezentacije za pra-pretke i grupa koja se oko njih okupila. A neki od predstavnika također naknadno izjavili su kako ih nije brinulo prisustvo ovog „zla“ sve dok su ujedinjeni stajali oko svojih pra-predaka.

„Bosna kakva je nekad bila“  se također pridružila ovoj rastućoj grupi, a žrtve koje su ležale na podu sada su se osjećale bolje, slobodno i mogle su ustati. U konstelaciju je ušla predstavnica za radost i plesala od jednog do drugog predstavnika u krugu kojeg su sada činili gotovo svi prisutni i u čijem su centru stajali pra-preci i uz njih njihova vjera povezana sa zemljom i prirodom, koja ih nije vidjela kao resurse već kao izvor duhovnosti i životne radosti, kao božanstva vrijedna štovanja.

Osjetio se duh zajedništva, nade i neke nove, mlade energije. Sada su u konstelaciju spontano ušli i dodatni predstavnici koji su bili nosioci ovog novog i drugačijeg, kao mladost Bosne, kao perspektivna budućnost, kao izraz prosperiteta koji se ogleda u poduzetničkom duhu, koji mogu biti ravnopravni partneri u trgovanju bez eksploatacije i uništavanja, bez davanja prirodnih bogatstava budzašto, uz čuvanje svojih najvećih dragocjenosti, svojih prirodnih bogatstava: ruda, šuma, a naročito vode, čiste, pitke, izvorske vode koja život znači i koja život nosi.

Skoro pred sam kraj uključila se u konstelaciju još jedna predstavnica, plačući, tražeći svoje mjesto u ovom krugu, rekavši da predstavlja „jugoslavenstvo“ koje se osjeća isključeno i koje više nitko i ne spominje i koje kao da se ne smije spomenuti. Dali smo i ovome mjesto u krugu. Jedino se država BiH povukla i kao istrošena sjela na stolicu izvan kruga konstelacije, kao da je izašla sa scene. „Nove snage“ su je pokušale animirati, ali bezuspješno. Njeno vrijeme, zajedno sa svim sklopljenim savezima, kao da je završilo.

Dok smo tako stajali u velikom krugu, svi prisutni zapravo sudionici konstelacije, u sredini ostala je samo tradicionalna ponjava kao reprezentacija Bosne. Osjetilo se očigledno poštovanje i ljubav prema svemu što je Bosna i što ona za sve nas reprezentira. Jedna od predstavnica je polako prišla i simbolično, bez riječi, kao u obrednom ritualu na ponjavu stavila uredno složen komad odjeće, a onda se prostrla cijelim tijelom ispred „Bosne“.  Ovome se pridružio još neko, pa još neko… i komad po komad odjeće koje smo na početku konstelacije vidjeli otrgnute od Bosne slagao se sa osjećajem pijeteta i ljubavi na ponjavu sa tradicionalnim uzorkom koja je predstavljala duh ovih prostora, duh Bosne. Lijepo složenim komadima odjeće dodan je ručni sat, zlatni lančić, novac…u dirljivim pokretima koji su ne samo vraćali oteto, već kao da su pozlatili višestoljetnu patnju, podijeljenost i stradanja naroda na ovim prostorima. Ujedinjeni kroz svoje korijene i pra-pretke, Bosnu smo darivali velikodušno i s poštovanjem. S jasnim osjećajem: Bosna nam je svima domovina, naš duhovni dom. I svi smo mi Bosanci, možda i ne samo kao metafora.

Ova konstelacija odvila se u Vitezu, u srcu Bosne, u sklopu konstelacijskog intenziva na kojem su sudionici bili iz BiH, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore.

Mjesto na kojem smo se okupili bilo je okruženo vodom. Jezerca, potočići, rijeka, slapovi, vodopadi, fontane, brana, mostići, vodenice, bazeni, ribogojilište, kao i kiša uz čije su se dobovanje odvijali radovi, unijeli su snažno elemenat vode u sve što smo radili. Voda je život. Voda je također nosilac informacije, baš kao što je to i polje u koje uranjamo kroz konstelacije.

Na kraju intenziva zakoračila sam u prostor vanjskog amfiteatra u čijem središtu se nalazi fontana u obliku BiH na koju su nekad urinirali predstavnici triju „konstitutivnih naroda“ (kao dio skulpture koja je u međuvremenu uklonjena). Umjesto njih sada su tu samo totemi po obodu prostora amfiteatra kao podsjetnik na neko davno prošlo vrijeme kada smo svi bili jedan narod i kada smo bili ujedinjeni pred jednim Bogom – istom kozmičkom silom koja nas sve pokreće, štujući ista božanstva: prirodu i njene zakone, ravnajući se prema njenim ciklusima.

Kao u konstelaciji otvorila sam se prema energiji ovih nijemih svjedoka prolaska vremena i kontinuiteta života na ovim prostorima, svjedoka naše sadašnjice i osjetila tugu i sjetu (svoju ili njihovu?) zbog naše razjedinjenosti otuđenosti od naše prave prirode, nepovezanosti sa našim korijenima, zbog zaborava i nebrige za ono što je jedino zapravo važno. I kao u konstelaciji, zamislila sam da oni reprezentiraju pra-pretke i rekla im: „Sad vas vidim. Sad gledam. I ne samo ja. Puno nas je. Sad se povezujemo. Sad vam se poklanjamo s poštovanjem i s ponosom gledamo u vas kao naše pretke“.

Težinu i tugu koja nas je pratila od početka intenziva zamjenio je osjećaj lakoće, ponosa, vjere, nade i radosti koju smo izrazili onako kako i priliči zajedničkom plemenu: uz muziku i ples okupljeni oko vatre.

“… i mirna Bosna!”

Alemka, 1.9.2025. Vitez

Od jedne sudionice intenziva

Program je počeo u petak. Osetila sam poziv da uđem u Polje, bez ikakve kontrole, i toj sili sam se predala bez razmišljanja. Ruke su mi bile otvorene, kao i srce. U sredini Polja odvijala se snažna dinamika — agresor je udarao o pod, žrtve su ležale po podu, a u mojoj duši rađalo se ujedinjenje. Samo sam želela da sve zagrlim, da svako oseti da pripada.

Nikome se nije dopao agresor u polju. Činilo se da nema kraja, dok voditeljka nije izgovorila jednu jedinu rečenicu: „I ti pripadaš.” Tada je nastao mir. Sve se polako smirilo i mir je zavladao u srcima žrtava, isto kao i u srcima počinitelja. Izašla sam iz Polja obgrljena tom rečenicom i mestom koje sam predstavljala – Višu Silu.

Sledećeg dana Polje me povuklo ponovo, ovaj put kroz silu agresora. I bilo mi je lepo. Nisam osećala oštećenost, sve dok nije ušla duša naroda pre naroda sad (pra-preci) — i dok se svi nismo ujedinili.

Tada se otvorila rana iznutra, duboka i nežna, koju nisam odmah mogla razumeti. Pozicija „Prirodnih bogatstava“ počela je da mi daje — i to me dirnulo. U tom trenutku poklonila sam se pred ljubavlju i veličanstvenošću te pozicije. Ispred mene je stajala žena raskošne lepote, bademastih očiju, krupnih poput srnećih. Nije bila uplašena, iako su joj niz obraze klizile suze. Iz svoje pozicije u toj slici mogla sam osetiti reke, planine, šume i izvore — sve što ponosno i tiho teče kroz Bosnu. Taj narod, došlo je iz dubine pozicije, zaista zna kako da voli prirodu. U tom trenutku sav novac, moć i sve što sam „imala“ kao pozicija postali su nevažni. Važno je bilo samo kako da doprinesem, kako da i moja pozicija postane dostojna te lepote koju sam netremice posmatrala.

Naučila sam tada da agresoru treba više ljubavi od svih drugih. Jer samo ljubav može da ga navede da preuzme odgovornost i da plati punu cenu. To je moguće jedino kada mu je dato mesto u krugu — mestu koje njemu pripada.

U toj slici došla mi je Hellingerova rečenica: „Mir u duši počinje mirom u tebi.“ Ja bih dodala: Mir u svetu počinje mirom u našoj duši. Nakon tog rada, u meni je zavladao dubok mir. Dugo me držao. Nisam imala potrebe da govorim. I još uvek nemam mnogo reči — jer pokreti su bili duboki, istovremeni na više nivoa, i rečima ih je teško obuhvatiti bez da se deo istine izgubi. Sve je važno. Sve se računa.

S ljubavlju i poštovanjem,

Tatjana

---

Izvještaj predstavnice iz uloge pra-predaka

Uloga “pra-pra predaka” koju sam imala privilegiju dobiti u ovoj drugoj u tekstu opisanoj konstelaciji provela me je kroz kaleidoskop osjećanja i “bitisanja”, smjenjivale su se duboka tuga, briga, nespokoj, osjećaj duga Zemlji, jednakost, nepostojanje bilo koje vrste podjele, duboki dug prema Duhu Zemlje kao Zemlje koja nam je data, ne zemlje koja poznaje granice, podjelu. To je Zemlja klanjanja prirodi, prirodnim bogatstvima, Zemlja kojoj pripadamo svi mi podjednako, Zemlja koja nam daje i daje… Zemlja koja počiva na ahimsi- nenasilju. Zemlja u kojoj prirodne zakonitosti života imaju svoje utemeljeno mjesto. Ponizno stojim pred tim što vidim i osjetim i pozivam se na stanovitu odgovornost prema tome na svome konstelatorskom putu

Alemka Dauskardt i Max Dauskardt, beskrajno sam zahvalna za sve što od vas dobivamo godinama. To je toliko mnogo… Moći “držati Polje” za ovako velike i duboke kolektivne radove koje idu do pra-početaka je nešto čemu se divim iz dubine bića jer vidim odakle dolazi, odnosno šta i koliko toga stoji iza toga…

P.S. Upala mišića koju sam dobila nakon našeg Intenziva od 3 dana je upala kakvu rijetko pamtim tijekom treninga snage, kao i nekadašnjih polumaratona i sl. Tijelo uvijek zna, tijelo je naš najbolji provodnik.

Azra Pašić

Poniznost. Ahimsa. Ubuntu.

Post scriptum

Točno godinu dana kasnije, 26.8.2026. posjetila sam ponovo Vitez i mjesto održavanja intenziva. Bila sam iznenađena kada sam zakoračila u prostor vanjskog amfiteatra u čijem središtu se nalazila fontana u obliku BiH na koju su nekad urinirali predstavnici triju „konstitutivnih naroda“. Umjesto otužne praznine fontana je bila puna vode, u nju se ulijevala voda sa tri strane, a njeno središte krasila je prelijepa skulptura u obliku srca i tri feniksa isprepletenih krila u letu.