Iz završnog pismenog rada jedne od polaznice edukacijsko – razvojnog programa “Osnove sistemskih konstelacija” u 12 modula:

———————————————————–

Učinci konstelacijskog rada

 Moj život je u zadnje dvije i pol godine bio vrlo dinamičan i promijenjiv da mi se čini kao da sam proživjela barem nekoliko života u to vrijeme. Bilo je to vrlo intenzivno vrijeme mnogih osobnih radova kroz razne prakse pa tako i konstelacijskih. Zbog toga mi je malo teško odijeliti što je točno utjecalo na određeni aspekt, ali svakako su svi radovi podržavajući i vodili su ka istom, u svakom slučaju za mene pozitivne ishode.

Primijetila sam sljedeće:

 – porast samopouzdanja

– jasno postavljenje granica prema drugima

– nestao je strah od konflikta što je dovelo do zauzimanja za sebe bez straha

– razvoj osjećaja ženstvenosti

– gajenje osjećaja zahvalnosti

– osjećaj imanja prava na život i biti ovdje

– prihvaćanje sebe

– povećana prisutnost

– povećan kapacitet (emotivni, energetski)

– povezanost sa životom

– otvorenost prema svijetu i novim iskustvima – aktivno djelovanje

– osjećaj pripadanja

– bliskiji odnosi

– povjerenje u unutarnje vodstvo, povjerenje u život

– kontakt s unutarnjim dijetetom

– porast životne energije

– emotivna stabilnost

– povezanost s emocijama

– jasno izražavanje sebe i svojih potreba

– uživanje bez krivnje

– veća opuštenost

– jačanje osobnog integriteta

– odrastanje (potpuna financijska samostalnost i preseljenja iz roditeljskog doma – u realizaciji taman dok pišem ovaj rad 🙂 )

Kako se sve to manifestira u mom životu? Samopouzdanje mi je dalo hrabrosti da se upuštam u izazove, nova iskustva, otvorilo me prema svijetu. Jačanjem svojih granica u odnosima sam više svoja.  Znam tko sam i ne gubim se u emotivnim vrtuljcima, izazvanim vanjskim okolnostima. Kako više nemam straha od konflikta lakše mi je zauzeti se za sebe i svoje potrebe. Razvoj ženskih kvaliteta primijećujem u tome da sam si dopustila biti nježna, blaga, ranjiva. Više se njegujem u svakom pogledu. Ugađam si. Opuštenija sam. Iako još uvijek postoje razdoblja stresa i briga, to je puno manjeg inteziteta i trajanja, nego ranije. Oslobodilo mi se puno životne energije pa tako opet imam volje i želje za učenjem, istraživanjem i općenito biti aktivnom sudionicom u životu. Više nemam osjećaja odvojenosti od svijeta. Po prvi puta doživljavam povezanost sa svijetom i ljudima, bez straha. Sigurnija sam. Javilo se neko povjerenje u unutarnje vodstvo, vjera u život i prihvaćanje svoje sudbine i ograničenja, koja ona nosi. Osjećam se podržanom od života. Otvaraju mi se prilike. Njegujem odnos s unutarnjim dijetetom. Osluškujem svoje potrebe i namirujem ih, bez očekivanja da će netko drugi to učiniti za mene ili osjećaja povrijeđenosti ako to ne čine. Lakše primam, ali lakše i dajem. Iako još uvijek nisam ostvarila partnerski odnos kakvom težim, primijećujem da sam postala vidljiva kao žena i muškarci mi rado prilaze, što je za mene potpuna novina! Nekako sam prisutnija. Uživam bez osjećaja krivnje i uzimam ono što mi život nudi. U svakom pogledu osjećam da se dogodio rast i događa se još uvijek. Ponekad osjećam lakoću postojanja što je za mene potpuno novi doživljaj!

 U moju svakodnevicu ušla je jedna velika riječ – ZAHVALNOST. Da, znala sam i prije da treba biti zahvalan na onome što imamo, ali to je sve bilo nekako u glavi i što sam više željela osjećati zahvalnost, to sam samo više bila frustrirana zbog nemogućnosti pronalaženja tog osjećaja u sebi. Znala sam za riječ, ali mi je bilo teško dati joj značenje jer mi je iskustveno to bilo potpuno strano. Nakon što sam spoznala osjećaj, mogla sam riječi dati puno značenje. U dnevničkim zapisima zadnjih godinu dana bilježim često osjećaj duboke zahvalnosti – Životu.

 Zapis iz dnevnika:

 Sve se promijenilo. Sve je živo. Život mi daje. Baš mi daje. Nisam to nikada prije osjetila. Nisam nikada prije uzimala od Života. Sve mi je to sad neobično i novo. Prije mi je bilo teško osjećati zahvalnost jer nisam ništa mogla primiti, koliko god žudjela za time.

 U jednom takvom doživljaju osjećaju zahvalnosti došla mi je sljedeća slika:

 Imala sam sinoć lijep moment s primanjem od Života. Osjetila energiju u dlanovima i duboko sam disala. Došla mi je slika Života kako stoji iza mojih roditelja i isijava poput zraka Sunca preko i kroz njih, prema meni. Ja stojim nasuprot, gledam u tu sliku i primam, punim se. To me smirilo.

Za nekoga tko je većinu svog života proveo u odmetništvu, s osjećajem nepripadanja, neprihvaćanja, izoliranosti, velikom čežnjom, a istodobno i strahom od ljubavi i bliskosti, sa sklonošću bijega iz tijela pri intenzivnim emocijama, disocijaciji i hrpe drugih simptoma kao što su anksioznost i panični napadaji, periodima potpune nezainteresiranosti za život i nedostatkom životne energije za ikakvim ostvarenjem u bilo kojem pogledu, zaključujem da sam napravila veliki progres. Naravno, još uvijek postoje dani kad se vratim „na staro“, ali onda oživljavam sjećanja i slike novih iskustava, ona koja me vode prema Životu, a ne od njega. Nije uvijek lako, ali trudim se.

 Sve više prihvaćam život kakav mi je dan.”

(kompletni završni rad možete pročitati na linku OVDJE)

Prekid trudnoće, iz konstelacijske perspektive, nije primarno pitanje ljudskih prava ili moralnosti ili zakonske regulative. Već događaj koji ostavlja posljedice na našoj duši, bez obzira kakva su naša uvjerenja ili stajališta. Boriti se za pravo na pobačaj, kao i boriti se za ograničavanje tog prava ima vjerojatno svoje mjesto u okviru društvenog angažmana sukladno našim uvjerenjima. Na nivou sistemskih dinamika ono sužava naš vidokrug i ne dopire do onih dubokih dijelova nas koji su dirnuti i koji osjećaju posljedice. Postoji dio nas koji nije dirnut nikakvim moralnim, zakonskim, religijskim ili humanitarnim uvjerenjima.

U konstelacijama, kroz koje otkrivamo dinamiku i efekte ovog čina na nivou duše, vidimo da:

• Začeće djeteta povezuje muškarca i ženu doživotno, bez obzira na ishod trudnoće.

• Samim začećem muškarac i žena postaju roditelji. Jednom kad je dijete začeto nije više moguće „ne postati roditelj“, što god da mi odlučimo ili što god da se desi sa djetetom u trudnoći. Konstelacije nam jasno pokazuju da su ova djeca dio našeg sistema, dio nas, dio partnerstva, dio obitelji, bez obzira na to da li su se rodila ili ne, dio naše duše. I ostaju to bez obzira na ishod trudnoće ili partnerstva. Mnoge teškoće koje imamo  u životu i odnosima proizlaze iz našeg odbijanja da ovo vidimo i prihvatimo.

• Svako začeto dijete je također dio entiteta duše/tijela partnera, muškarca i žene. Samo naše dualističko gledanje na svijet može dijete smatrati dijelom žene samo zato što ga žena nosi u svom tijelu. Svako začeto dijete je također dio duše/tijela i muškarca kroz kojeg je začeto. Argumenti da žena ima pravo donositi odluke o trudnoći samo zato što je dijete u njenom tijelu je proizvod ovog dualističkog / materijalističkog / mehanicističkog pogleda na svijet. Ovo je također argument, u konstelacijama vidimo, koji omogućava muškarcima da prebace odgovornost za donošenje odluke isključivo na ženu. A odgovornost za začeće, kao i za prekid trudnoće, uvijek oboje snose jednako. I posljedice također snose jednako.

Pa tako jedan muškarac, popularan zbog svojih savjeta po pitanjima ljubavi i odnosa, izjavljuje ovih dana da je „Poštovanje ženskog prava na izbor svetinja!“. Nema sumnje da će ovakve izjave doprinijeti njegovoj popularnosti. Međutim, ono što vidimo na nivou duše je da mnoge žene u konkretnim životnim situacijama koje uključuju ovakve „izbore“ zapravo nisu počašćene ovakvim stavovima. I često se osjećaju usamljene sa posljedicama preteške odgovornosti za donošenje odluke koje nose na svojim ramenima (ili u svojim utrobama).

Ono što je najžalosnije je da ne vidimo neraskidive niti sa kojima smo povezani i ne razumijemo duboku vezanost između nas i partnera, nas i djeteta, niti vidimo veću dušu koje smo svi dio i u kojoj smo svi povezani. Pa tako mislimo da možemo donijeti odluku da ne postanemo roditelji nakon što je dijete začeto, mislimo da to dijete prestaje postojati ako se nije rodilo i ako nikome ne kažemo za njega (ovo je jednako netočno kao i u slučajevima spontano pobačene djece), mislimo da dijete pripada samo ženi zato što je u njenoj utrobi, mislimo da partnerstvo završava kada mi odlučimo da više nismo zajedno, mislimo da postoji neka razlika ako je dijete začeto u braku ili sa ljubavnicom…sve je ovo vrlo ograničena slika svijeta u kojem živimo. I onda nam u takvom svijetu ne preostaje ništa drugo već da o ovakvim duboko spiritualnim stranama našeg življenja raspravljamo po novinama, sudovima, uličnim prosvjedima, forumima za ženska prava. Naša duša ostati će neimpresionirana takvim aktivnostima. Njoj je potrebno nešto drugo, nešto što daleko nadilazi okvire religiozne moralnosti, kao i okvire borbe za ženska prava.

Alemka Dauskardt

Magistra psihologije, voditelj sistemskih konstelacija

VAŽNA NAPOMENA: Udruga pruža besplatno sistemsko savjetovanje za žene, muškarce i parove koji se nose sa neplanirom trudnoćom

Od mnogih životnih odluka, postoje one sa dalekosežnim posljedicama koje se protežu generacijama. Situacija neplanirane trudnoće zahtjeva brzo donošenje odluke, upravo kada smo pod najvećim stresom, uvijek u uvjetima koji su na neki način opterećujući, komplicirani i nimalo „idealni“. Ako sva odgovornost za odluku ostaje na ženi, to predstavlja ogroman teret, pa posljedice svoje odluke, za ili protiv, mnogo žena također nose same. Desetljećima kasnije, ovo se često pokazuje kao prevelika cijena za „pravo da same odlučuju o svome tijelu“.

Nekad smo sigurni, nekad neodlučni, nekad odluku moramo donijeti sami, nekad zajedno, neke odluke zažalimo, neke ne, neke odluke imaju bolji, neke lošiji efekt na sve uključene. Bilo kako bilo, neprocjenjivo je imati mogućnost da našu odluku i njene dugoročne posljedice sagledamo u širem kontekstu našeg života – a odluka da se rodi dijete, kao i odluka da se prekine trudnoća neizostavno će imati dalekosežni efekt na sve uključene: ženu, muškarca, njihovu postojeću ili buduću djecu, njihov odnos, kao i sve buduće potencijalne partnerske odnose, njihove pretke, te samu dušu djeteta koja je u pitanju. Konstelacijski pristup nam pruža tu mogućnost i može predstavljati izuzetan resurs kada se nađemo u ovakvoj situaciji, jer na neki način, kao promatrač, možemo pogledati u našu situaciju i vidjeti što i koga ona sve uključuje i što je najbolje za nas i za druge na duge staze.

Sistemsko savjetovanje u ovakvoj situaciji na podrazumijeva davanje savjeta, već priliku da bolje sagledamo situaciju iz svih uglova i donesemo odluku sa kojom ćemo biti u miru i nastaviti živjeti dobro. Ovakvo „savjetovanje“ nam omogućava pogled kao iz ptičje perspektive i lišeno je svih moralnih, religioznih ili svjetonazorskih uplitanja. Ono što je najvažnije, pitanje sistemskog pristupa nije pitanje naših prava ni sloboda, pa ni odgovornosti toliko kao pitanje „što je najbolje za dušu?“ kao i „što me vodi naprijed, a što ograničava?“.

Razumijevajući važnost ovakvih vrsta odluka, kao i raznih pritisaka na djelu u takvim situacijama, udruga „KONSTELACIJA“ nudi besplatno, jednokratno, potpuno povjerljivo sistemsko savjetovanje u trajanju od sat i pol za one koji to žele i koji smatraju da bi im bilo od koristi, bilo pojedinačno za žene, za muškarce ili za par. Za dogovor, kontaktirajte nas na mail: konstelacija.kroacija@yahoo.com.

Napomena: Udruga ne prima financijsku pomoć ni od koga, nije povezana sa crkvom, državom, niti pripada bilo kojoj „pro-Life“ odnosno „pro-Choice“ organiziranoj skupini. Sistemsko savjetovanje pružaju educirani stručnjaci koji rade po sistemsko-konstelacijskom pristupu.

Spomenik nerođenom djetetu, Slovačka

O konstelacijskom pristupu najčešće nešto pročitamo, pa nas to zaintrigira i potakne na dalje osobno istraživanje. Ili o konstelacijama čujemo od poznanika koji već imaju nekog iskustva i koji nam ih preporuče. Određeni broj se sa nekim tipom ovog rada sretne u okviru školovanja za psihoterapeuta ili neke druge discipline u kojoj se ovaj pristup primjenjuje. Bilo kako bilo, kada se počinjemo upoznavati sa konstelacijskim pristupom, svatko od nas donese sa sobom svoje životno iskustvo, svoja akumulirana stečena znanja, kao i sve naučene obrasce odnošenja prema svijetu: svjetonazor, predrasude, očekivanja, načine nošenja sa iznevjerenim očekivanjima, nade, želje, planove, strahove, obrambene mehanizme, povjerenje ili nepovjerenje. Svatko od nas ima svoj stil „bivanja u svijetu“. Ovaj stil izlazi na vidjelo već pri prvim koracima kojima ulazimo u svijet konstelacija, često već pri prvim upitima ili prijavi za radionicu.

Pa tako ima onih koji žele prisustvovati, ali ne platiti punu cijenu, često uz objašnjenje da žele biti samo gosti ili samo promatrači. No, u konstelacijama, kao i u životu, naravno, nema gostiju, niti promatrača. A da bi bili U ŽIVOTU u potpunosti, moramo prihvatiti punu cijenu našeg života, što god to za nas osobno značilo.

Ima zatim onih koji žele svu odgovornost za svoje prisustvovanje, za svoj osobni rad, kao i za ishod rada ( za „uspjeh“ ili „neuspjeh“) prebaciti na voditelja. Drugi opet žele zadržati kontrolu na svaki način, pa će tako unaprijed znati što žele od konstelacija, kao što im one mogu ili ne mogu dati. Znati će također točno na čemu trebaju raditi, unaprijed će to isplanirati i zahtijevati da voditelj radi sa njima na onome što oni žele, umjesto onoga što je stvarno potrebno. Žele zapravo manipulirati voditelja tako da se oni ne moraju mijenjati. I inače, voditelj kao najvidljiviji aspekt izazova konstelacijskog rada, često je izložen ovakvim pokušajima manipulacije i kontrole, ponekad i prikrivenoj ili otvorenoj agresiji.

Cijeli konstelacijski pristup je također povremeno izložen ubojitim kritikama sa mnogih strana. Najčešće je meta kritike psihoterapeuta koji ga također žele kontrolirati i koji odbacuju sve one aspekte ovog pristupa koji se ne uklapaju u znanstvenu paradigmu njihove profesije i žele konstelacije prikazati kao psihoterapeutski pravac koji se može sigurno koristiti samo u okviru njihove prakse. Tako prvo moraju izbaciti dušu iz konstelacijskog rada, a konstelacije bez duše…!?! Njih je onda svakako lakše staviti u džep kaputa psihologije i psihoterapije.

Konstelacijski pristup, ukoliko se prakticira vjerodostojno i s integritetom, nije moguće planirati, kontrolirati ili manipulirati. Ili podčiniti našoj volji i našim mišljenjima i stavovima. I upravo ovo je jedan od najvećih izazova za mnoge: odustajanje od kontrole. Ovo ne znači predavanje kontrole voditelju, pa ni konstelacijskom pristupu, već, naravno, predavanje kontrole nečem većem od nas i poniznost pred silama prirode koje uređuju naš svijet i naše odnose. Voditelj koji sam ne osjeća takvu poniznost, lako će biti izmanipuliran. S pravom. Također, ukoliko je voditelju primarno da se svidi drugima, da ih zadovolji, kao i da ostvari materijalni ili drugi dobitak kroz ovaj rad, onda će biti laka meta onima koji žele zadržati kontrolu. Ponekad ljudi preferiraju takve voditelje i spremni su platiti dvostruko, samo da zadrže kontrolu i da se ne moraju suštinski mijenjati.

Neki u konstelacijama traže i vide novog Boga. A neki zamjensku obitelj – ovoga puta dobru i pravednu, toplu i blisku, bez zanemarivanja, trauma, zlostavljanja i zlostavljača. Često, naravno, tražimo drugačije roditelje, umjesto onih koje imamo, pa od konstelacija tražimo da budemo spašeni, žaljeni ili podržani u svom „pravednom“ osuđivanju i odbacivanju drugih.

Neki se u konstelacije zaljube na prvi pogled, kao u partnera (kojeg obično nemaju), a neki u njima vide izlaz u nuždi iz neuspjelog braka ili profesionalnog neuspjeha. Neki u konstelacijama vide novu profesiju ili izvor zarade, statusa ili moći koje nisu mogli ostvariti drugim putem.

Sve ovo može se neko vrijeme kroz konstelacije činiti mogućim, slijedi međutim neizbježno razočaranje na duge staze. Konstelacijski pristup će neminovno promijeniti nas i učiniti da se otarasimo takvih htijenja ili će se jednostavno otarasiti nas. Na jedan ili drugi način pokazati će nam „tko je gazda“.

Netko želi samo još jedan certifikat ili diplomu iz još jedne tehnike kako bi bili ekspert iz još jedne oblasti. Bilo zato što im to donosi prestiž i prednost nad drugima, a često zato da bi mogli što bolje „pomagati drugima“. Kompulzivni pomagači lako i radije će završiti mnoge škole da zadovolje svoju nesvjesnu potrebu da pomognu nekome iz svoje obitelji, nego se suočiti sa dinamikom koja ih vodi na tom putu. Mnogi kroz konstelacije žele spasiti druge, a često i čitav svijet. Ako ništa drugo, a ono ga bar promijeniti na bolje, tako da u njemu nema zlostavljane djece, agresivnih muškaraca, emocionalno hladnih majki, niti, naravno, ubijanja i ratova. Neki u konstelacije bježe od agresora ili od vlastite agresije koju nose.

Neki žele ostati „iznad svega toga“, čak i iznad sila života i smrti koje ovdje vladaju i koje se ovdje očituju. Tako što oni veće sve to znaju, tako što su već jako puno „radili na sebi“, tako što su već dugo na „spiritualnom putu“. Pa onda kao da su stekli neku posebnu privilegiju kod ovih sila, kao da za njih pravila Zemlje ne važe, kao da su oni sami prijatelji ili ljubavnici ovih sila. Kao da su sa njima na istom nivou, pa sa njima mogu ovako ili onako, po vlastitoj volji. Pa se sa njima mogu i ne moraju složiti. I takvi „duhovnjaci“ ostaju zatečeni dubinom do kojih nas konstelacije vode i iznenađeni novim uvidima koje kroz njih steknu, osobnim i duhovnim.

Koji god od ovih stilova da upražnjavamo, susret sa konstelacijama će mu biti izazov na koji ćemo, također u svom stilu, morati naći odgovor. Pa ćemo ili pobjeći ili omalovažiti, ili se naljutiti ili se osjećati povrijeđenim ili omalovaženim, iskorištenim, možda čak zlostavljanim, re-traumatiziranim, razočaranim. Ili oduševljenim, zaljubljenim, ekspres produhovljenim, prosvijetljenim, očaranim, zapanjenim, iscijeljenim, iznenađenim, usamljenim, povezanim, kompletnim, zavidnim, nadmoćnim, odabranim, posebnim, zbunjenim ili uvrijeđenim.

Jedno je sigurno: susret sa konstelacijama će biti izazovan za naše poimanje svijeta. Na ovaj izazov morati ćemo nekako odgovoriti. Način koji izaberemo ovisiti će o našem životnom stilu i o našoj mogućnosti za rast i promjenu. One koji ustraju na ovom putu čekaju konstantni izazovi koji neće uvijek biti ugodni i koji će zahtijevati konstantno čišćenje. Ovaj proces koji uključuje purifikaciju čula, volje i duha je dugotrajan i ne uvijek lagan. Ovim putem kroče ustrajni, ali prije svega oni ponizni i strpljivi, oni koji znaju da:

„meka voda vremenom porazi moćni kamen, dakle da tvrdo je slabo i da ono nematerijalno ulazi tamo gdje nema prostora, oni koji cijene djelovanje bez djelovanja. I koji znaju da podučavanje bez riječi i činjenje bez djelovanja razumiju samo rijetki“ (Tao Te Ching, broj 43).

Iskustvo konstelacija će, dakle, biti onakvim kakvim ga sami napravimo. Točno je da konstelacije mogu biti vrata ka onom najbitnijem, ali samo za one koji ih u mraku neznanja napipaju. I one koji su dovoljno strpljivi ili hrabri ili dovoljno očajni, u svakom slučaju spremni na dugo lutanje bez jasnih smjernica i cilja. Vrata su tu, naravno, za sve.

A kada jednom prođemo kroz našu mračnu noć duše i prođemo kroz vrata purifikacije, otkrijemo se drugačiji, čistiji, cjelovitiji. U isto vrijeme i duboko povezani i neovisni.

Tada se okrenemo životu onakav kakav je i otvoreni smo u potpunosti za njegove izazove i darove, u miru sa svime upravo onakvim kakvo jest i živimo bez-naporno u svom mirnom centru, u skladu i jedno sa svime istovremeno. Kako? Sa konstantnim (iza)zovom da živimo iz tog centra, usklađeni sa našom najdubljom prirodom, s ljubavlju. Konstelacije nam mogu pomoći da nađemo put do tog i takvog centra. Kako? Iskreno i u ljubavi, naravno!

Alemka Dauskardt

Kako pristupiti konstelacijama i kako odabrati voditelja

Konstelacije su relativno nova metoda o kojoj se ne zna puno, ali čija popularnost brzo raste zbog njene dubine i efikasnosti. Od njenih početaka kako ju je prvi počeo primjenjivati Bert Hellinger sedamdesetih godina, ova metode se stalno razvija i mijenja, pa tako ne postoji niti jednoznačna definicija ili konsenzus o svim aspektima ove metode niti kod onih koji je prakticiraju.

Da stvar bude kompliciranija, iako su se konstelacije prvo pojavile u okviru psihoterapije, sama metoda se proširila i na mnoge druge oblasti: edukaciju i poslovno savjetovanje, na primjer. To znači da se konstelacijama danas bave ljudi iz različitih struka i vrlo šarolikog profesionalnog „backgrounda“ (kao i oni bez puno edukacije!). Tako konstelacije danas nude psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti različitih orijentacija (često obiteljski, sistemski i Geštalt terapeuti), socijalni radnici, nastavnici, ekonomisti i drugi. Budući da je profesionalno polje ove mlade discipline još do sada neregulirano, ne postoje propisi koji bi ga regulirali u smislu potrebne edukacije, registracije, provjere kvalitete, znači ono kroz što mnoge druge etablirane discipline osiguravaju nivo usluga ili etičke kodekse za obavljanje određene djelatnosti.

Jedan od pozitivnih aspekata sistemskih konstelacija je da su široko primjenjive i gotovo da nema područja života u kojem se ne mogu primijeniti. Također, da bi se ovom metodom bavili ne moramo posjedovati diplomu. Upravo ovaj aspekat međutim ostavlja puno prostora za neozbiljnu i neodgovornu primjenu ove metode. Svatko može „postaviti konstelaciju“! Zbog prirode ove metode u kojoj se relativno brzo i lako aktivira energetsko polje onoga što se postavlja, nešto će se uvijek dogoditi. I osoba koja je postavila konstelaciju se onda može zvati „konstelatorom“? Naravno da ne.

Naoko jednostavna metoda u kojoj se ponekad čini da se proces odvija sam po sebi i da ništa drugo nije potrebno, zahtjeva mnogo od onih koji joj se izlažu. Na nešto drugačiji način, ali slično, konstelacijski proces zahtjeva puno i od voditelja i od osoba koje rade na vlastitom pitanju, kao i od same grupe u kojoj se prakticiraju.

Uvjeti potrebni za konstelacijski rad

1. Određeni nivo osobne zrelosti i ego snage koji nam omogućava da prihvatimo 100% odgovornosti za naše učešće u konstelacijskom procesu, kao i da se nosimo sa vlastitim doživljajem ovog procesa koji može uključivati snažne emocionalne reakcije i nove, katkad iznenađujuće uvide
2. Otvorenost prema novim, neočekivanim uvidima i spremnost da se oni prihvate
3. Spremnost da se po uvidima djeluje, odnosno poduzme određena akcija kada se za to pokaže potreba (uvidi iz konstelacije su obavezujući – čak i kad nam se ne sviđaju ili idu protiv naših principa – i ukoliko se ne djeluje po njima, to može imati loše posljedice. U najmanju ruku čini samu konstelaciju beskorisnom i pretvara je u igru koju ne shvaćamo ozbiljno)
4. Mogućnost da se tolerira neizvjesnost, „sjedenje u mraku“ , kao ponekad i sporost promjena koje se aktiviraju ovim procesom
5. Odustajanje od kontrole i predavanje procesu (ukoliko klijent želi preuzeti kontrolu nad procesom i nad voditeljem, konstelacije se ne mogu raditi, a ako se ipak postave onda ili su beskorisne ili čak i učvršćuju nezdravu dinamiku)
6. Duhovna zrelost i stav koji dozvoljava i podrazumijeva postojanje sila većih od nas i postojanje procesa čiju prirodu ne možemo uvijek razumjeti i objasniti u okviru dominantne znanstveno-materijalističke paradigme
7. Sam konstelacijski proces, kao i voditelj, se mora tretirati sa poštovanjem i povjerenjem. Svaki pokušaj da se konstelacija postavi kada ovaj uvjet nije zadovoljen vodi do nezadovoljavajućeg ishoda, često i do ljutnje i optuživanja voditelja, u toku procesa ili naknadno. Naime, ukoliko klijent ne preuzima odgovornost za svoj doživljaj procesa, odnosno ako krivi voditelja – a često i roditelja! – nema smisla upuštati se u konstelaciju.

Posljedice neodgovornog pristupa konstelacijama

Preduga bi bila lista mogućih scenarija i posljedica konstelacijskih procesa koji se vode na neprofesionalan način: od beskorisnosti do retraumatiziranja i utvrđivanja negativnih životnih obrazaca.

Jedna od posljedica bavljenja konstelacijama bez potrebne edukacije i iskustva je također ona po ugled same metode koja se tek bori za svoje „mjesto pod suncem“ i koja tek dokazuje svoju učinkovitost i korisnost. Ukoliko svatko može postavljati konstelacije i ukoliko se ovoj metodi ne prilazi sa ozbiljnošću i poštovanjem dolazi do njene bastardizacije i zloupotrebe. Pa onda ne čudi da od onih iz drugih profesija koje su bolje etablirane (kao npr. psihologa) dolaze kritike kako konstelacije po Hellingeru nisu psihoterapija, nisu dovoljno profesionalne, ili da su samo neki novi „new age“ fenomen, metafizički mumbo jumbo i slično. Oni koji su konstelacije učili od Hellingera znaju koliko izobrazbe, iz koliko različitih oblasti i vrsta terapije je on imao, kao i njegov stav o dugotrajnom procesu učenja konstelacija i zahtjevnog duhovnog pročišćavanja koji ga prati.

Odabir voditelja

Nema jednoznačnih pravila niti jasnih uputa, ali možete slijediti nekoliko preporuka:

• Provjerite edukaciju voditelja, da li posjeduju obrazovanje, diplomu, iskustvo iz oblasti ljudskih odnosa.
• Koje su profesije, odnosno da li su dio neke profesije čijim su kodeksom etičkog ponašanja obavezani.
• Gdje su se i koliko dugo educirali iz sistemskih konstelacija. Samo učenje u okviru edukacije za neku drugu vrste terapije, kao „dodatak“ nije dovoljno. Kao što niti prisutstvo na nekoliko radionica, pa niti na nekoliko edukacijskih radionica nije dovoljno za ozbiljno bavljenje konstelacijama.
• Koliko iskustva imaju u vođenju konstelacija. Potrebne su godine i veliki broj odrađenih radionica.
• Da li pripadaju kojoj konstelacijskoj udruzi sa reputacijom kod nas, kao i nekoj od međunarodnih profesionalnih udruga konstelatora.
• Da li žive i rade u našoj zemlji ili samo dolaze na „leteće radionice“ pa su nedostupni za feedback, pitanja i podršku između radionica i kroz individualne sastanke.
• Uz profesionalno konstelacijsko znanje, edukaciju i iskustvo provjerite i osobni integritet konstelatora, npr. Da li su mu ego vrijednosti kao želja za statusom ili novcima primarni (ako računaju i ako zarađuju na konstelacijama bezobrazno puno na primjer), kako se odnose prema drugim konstelatorima, kako žive općenito, odnosno da li „žive ono što propovijedaju“ i sl.
• Da li cijene oca metode, svoje učitelje, kao i one koji su bili prije njih.
• Da li posjeduju osobnu zrelost i životno iskustvo.
• Da li vam ulijevaju povjerenje.
• Slušajte i vašu intuiciju, ona je također, uz sve gore navedeno, dobar vodič.

Sistemske konstelacije onako kako ih je razvio Bert Hellinger su vrlo korisna, moćna i nadasve etična metoda. Bavljenje ovom metodom zahtjeva dugotrajni proces učenja i usvajanja znanja, duboko osobno preispitivanje, duhovnu disciplinu i pročišćavanje, osobnu zrelost, kao i neprekidan kontinuiran razvoj. Voditelji konstelacija moraju imati bar neko znanje iz psihologije odnosa, dinamike grupa, te teorije sistemskih konstelacija „Poretka ljubavi“, a poželjne su i posebne odlike koje se ne uče u školi, kao što su npr. mudrost ili hrabrost. Moraju biti spremni nositi se sa izazovima ovog rada koji će sve one koji se njime bave odvesti „do ruba“. Do ruba osobne savjesti, vlastitih ograničenja, životnih principa… Zato bavljenje konstelacijama zahtjeva posebnu vrstu izobrazbe, puno zahtjevniju nego za bilo koju drugu profesiju ili diplomu. I nosi sa sobom puno posebnih darova, ali je i nepresušan izvor izazova. “Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu”…za sigurnošću, izvjesnošću, postignućem, slavom, statusom, prosvijetljenjem, za pomoći i pomaganjem drugima, za rezultatom, za savršenstvom, za moći… Putnici namjernici, bez nade i namjere, ali s punom ozbiljnošću i odgovornošću, najbolje koračaju konstelacijskim putem. Sretno!

Alemka Dauskardt

Ponekad djeca iz ljubavi prema roditeljima preuzmu na sebe teret i patnju njihovih roditelja. U nevinoj i naivnoj dječjoj ljubavi oni žude da pomognu onima koji su im dali život i onima o kojima im život ovisi. Odlika dječjeg promišljanja je da ono ima neracionalnu, skoro magijsku odliku, pa tako djeca “misle” da mogu pomoći roditeljima tako što i sama pate. (Kao što misle i da kada pokriju oči rukama i ne vide druge da drugi isto ne vide njih!) Iz iste ove žudnje proizlazi i poriv da nešto poravnaju za roditelje, kao na primjer da se osvete onima koje smatraju krivima za roditeljevu patnju.

Ovakva dinamika, vrlo osobna, individualna i dječje naivna , obično stoji i iza preuveličanog patriotizma: slijepa dječja ljubav koja misli da može (i treba!) osvetiti patnje svojih otaca.

Kao i djeca u porodici tako i ova patriotska djeca svoje domovine nude sebe kao žrtve na njenom oltaru. I onda kada je to potpuno neprimjereno i nepotrebno i kada se time ne postiže ništa. Osim možda samo još jedna u nizu generacijskih tragedija. Kao i djeca u svojoj obitelji koja se nesvjesno, a ipak više nego voljno, žrtvuju za zamišljenju dobrobit svoje obitelji, tako se i ovi patrioti nude za najveću žrtvu svojoj domovini.

Da li se išta postiže takvom žrtvom? Da li roditelj ozdravi ako se i dijete razboli? Da li roditelj želi da ga dijete slijedi u smrt? Ili da ode umjesto njega? Ovo je samo tragični scenarij koji slijepo slijedimo ukoliko ne poznajemo sistemske dinamike koje rukovode našim životima. Slijepo slijeđenje zakonitosti ljubavi ne rješava ništa – samo jednoj tragediji pridodaje drugu.

Domovina, kao ni majka, ne traži i ne želi žrtvu života svoje djece. To je samo dječji koncept u našoj duši. Domovina, kao i majka, ima svoju sudbinu koju slijedi i koju valja poštovati. Poštovati znači prihvatiti upravo onakvu kakva jest sa svime što to podrazumijeva. I sa svima koje to uključuje. A često to uključuje i bol i gubitak i smrt, ubojice i ubijene – nekad mnogo njih.

I onda sve to ostaviti tamo gdje pripada.

Ne smijemo uzimati stvari koje su vođene silama većima od nas, koje ne možemo u potpunosti niti razumijeti, u svoje dječje ruke. Dječja naivnost je prikladna i slatka kod djece. Kod odraslih naivnost također može biti sentimentalno razoružavajuća, ali često upravo ovaj razgaljujući osjećaj “sve za nju” vodi do novog naoružavanja.

Ljubav za domovinu, zemlju koja nas je iznjedrila, baš kao i ljubav za majku je nešto sa čime smo rođeni. Ljubav ovdje znači vezanost, duboku povezanost koje se ne možemo rješiti čak niti kada to želimo. Ovdje se radi o ljubavi koja je puno više od samog osjećaja, koja nema ništa sa sentimentalnošću i koja ne ovisi o našim procjenama objekta ove vezanosti. Nemoćni smo čak i kada mislimo da je loša, nekonzistentna, siromašna, prezahtjevna, šizofrena, opasna, čak kada želimo prekinuti ovu vezanost, čak i kada smo kritični, čak i kada nas je povrijedila, čak i kada je se odreknemo – zapravo naročito tada!

Bez ljubavi za Domovinu – Majku, za ovaj izvor kroz koji je život došao nama, baš na ovakav način i baš pod ovim uvjetima – nema nam života. Možemo sjediti na kojoj god želimo grani, to je domet našeg slobodnog izbora, ali ako je ova grana odrezana od stabla, odsječena od korijena koji je hrane, tada se svi naši životni napori brzo sasuše i ostanu bez životnog soka.

Kao i majku i domovinu možemo voljeti nezrelom slijepom dječjom ljubavi koja ili kritizira i odbacuje ili nudi nepotrebne i uzaludne žrtve. Ili zrelom ljubavlju koja vidi i zna.

Zrela ljubav za Domovinu prihvaća i poštuje, kaže DA svemu onome što je bilo i svemu upravo onako kako je bilo. Ne gaji iluziju da je moglo i trebalo biti drugačije. Ne pravi se većom od Domovine same, misleći da zna šta je za nju dobro, a šta ne. Ovakva ljubav za Domovinu ne žudi za “popravljanjem” i za “promjenom” već kaže DA onome što jest.

Velika ljubav za Domovinu razumije da ne zna i da je mala. Ne pravi se da zna šta je za Domovinu dobro i ispravno. I, nadasve, ne žudi za osvetom protiv onih koje doživljavamo kao njene prošle ili sadašnje neprijatelje. Niti su joj potrebni neprijatelji van njenih granica da bi se osjećala bolje i važnije unutar njih.

Velika ljubav za Domovinu ne podnosi žrtvu, već moguće pita “Kako joj najbolje mogu biti na usluzi, u njenoj službi i u službi Onog Nečeg Većeg od nje i od nas?” Ovakva ljubav ne treba sokolove. Niti heroje. Samo obične marljive, kreativne i zrele ljude koji svojim djelovanjem pronose svoje Domovine dobar glas i kroz to nadrastaju uskoću okvira koje postavlja svaka obitelj i svaka skupina, svaka majka, pa i svaka Domovina.

Majka domovine, kip Ante Kostovića koji stoji iznad Sueza, mini verzija u predsjedničkom uredu Hrvatske