Nadalje, sve grupe imaju nagon za samoodržanjem koji se brine za očuvanje cjelovitosti grupe i za njen opstanak. Ovaj nagon djeluje kroz nas na taj način da se osjećamo dobro i nedužno kada činimo ono što podržava i osnažuje unutar grupnu pripadnost, a da se osjećamo loše i krivima kada činimo nešto što ugrožava granice i cjelovitost grupe, dakle što ugrožava njen opstanak. Ovaj nagon štiti sve članove koji pripadaju, ali u isto vrijeme podržava isključivanje sviju koji su izvan granica naše grupe i na taj način podržava inter-grupni konflikt i netrpeljivost svega što je drugačije, izvan granica naše obitelji, nacije, vjerovanja, ideoloških opredjeljenja i slično.

 

Ovaj nagon, koji je Hellinger nazvao „grupna savjest“, čini da se osjećamo tako dobro kad navijamo za naš nacionalni tim i da kroz to jačamo grupnu koheziju i zajedništvo. Istovremeno, ovo ima za posljedicu jačanje granica prema drugim grupama i jačanje netrpeljivost prema njima. Često se osjećamo vrlo dobro kada tako u sportu porazimo protivnika, i kada ga ponizimo i kada ga u navijačkom žaru želimo jednostavno pregaziti. Pobjedu doživljavamo trijumfalno, kao da smo pobijedili u ratu, kao da smo zaista osigurali opstanak naše grupe. Sportaši se vide kao heroji, a sportske pobjede kao izraz domoljublja.

 

Šta je u ovome loše, pitaju se neki, ako nas to čini da se osjećamo dobro? Problem je u tome što nas svaki nacionalni zanos neminovno vodi u konflikt sa drugim grupama, pa i u rat. Više je nego očigledno (naročito ovih dana u Hrvatskoj) da ovaj zanos ne možemo ograničiti samo na sport, već da se on prelijeva u sve sfere našeg života, naročito u sferu domoljublja. Pa tako nije slučajno da sportaše dočekujemo kao heroje koji se trijumfalno vraćaju iz rata.

 

Uključivost i zajedništvo koje tako često propagiramo, postižu se samo prevazilaženjem granica i ograničenja naših referentnih grupa kojima pripadamo i uzdizanjem iznad ovog zanosa u kojem se osjećamo tako dobro, pobjednički. Lako je upasti u zanos jer to je dio naše instinktivne prirode. Puno teže mu se svjesno oduprijeti širenjem granica naše pripadnosti manjim grupama i umjesto njima, pripadati sve većim grupama, čovječanstvu na primjer, grupama koje uključuju i „one druge“.

 

Bojim se da nogomet i nogometna natjecanja nisu najbolji način vježbanja naše uključivosti. Navijanje za vaš nacionalni tim i slatki osjećaj nacionalnog ponosa nisu nužno tako naivni, nedužni i korisni kakvima se čine.

 

Navijajte za svoj tim, ali vidite ih samo kao one koji igraju određeni sport i koji pobjedom dokazuju da su bolji u tom sportu (mada je i to često upitno na natjecanjima gdje veliki moćnici okreću veliki novac). To što su nekoga pobijedili ne znači da su bolji od njih i u svakom drugom pogledu, a najmanje znači da smo njihovom pobjedom i svi mi postali nadmoćniji i bolji od drugih, iako se možda svi u Hrvatskoj tako trenutno osjećamo. Ne brinite, prolazno je. To je samo vaša grupna savjest neandertalca koja vam daje dozu euforije kako bi ojačala vaš osjećaj pripadnost grupi i tako osigurala njen opstanak.